Šehidi 4. muslimanske slavne brigade

JAHIĆ (SULEJMAN) SANEL - ČUPO
03.01.1975- 24.11.1994

Kada sam došao u jedinicu MUDERIS uvršten sma u grupu mlađih vojnika u kojoj je rijetko koji bio punoljetan. Akcija opisana u osvrtu na šehadet rahmetli Rasima Korića i Muzafera Nuhanovića bila nam je prvo pravo zajedničko borbeno iskustvo. Do osnivanja jedinice Muderis učestovali smo u borbama, ali prvi put zajedno. Sa Sanelom sam se odmah sprijateljio i uskoro je njegov dom postao i moj dom. Kada nam je trebalo da se okupamo, presvučemo, dobro jedemo, odmorimo, odlazili smo na toprak njegove majke Zuhre i sestre Sanele. Kako je moja kuća i porodica bila daleko srodio sam se sa Sanelovim domom kao svojim. Majčinske brige nikad nije nedostajalo.

Skupa smo bili u kasarni, skupa smo išli na sjela kod djevojaka, skupa smo išli u akcije. A od početka 1993 godine pa do kraja rata akcija nije nedostajalo. Slijedio je težak i velik put jeidnice Muderis koja će kasnije prerasti u 4. muslimansku slavnu lahku brigadu. Najveće breme tegoba i slavnog puta na svojim plećima ponijelo je upravo 60-70 boraca čete Muderis. Preko Igmana, Hadžića, Treskavice, Ljubine, Kisera, Vlašića...

U toj grupi boraca bila je opet, ona grupa koja je u svim akcijama svojom hrabrošću i sposobnošću načimala neprijatelja i stvarala onaj potrebni primat da se bitka dobije. Među njima je Sanel Jahić Čupo svakako bio jedan od prvih.

Nismo jedan drugog razdvajali od brata po krvi iako to nismo bili. Tako su nas prihvatali i u jedinici. Bilo je skoro normalno da u jeku bitke čujem glas: Bajiću Čupo ti je ranjen!

Bilo je skoro nemoguće ne biti ranjen u svim tim borbama kroz koje smo prolazili. Imali smo svoj način humora da prebrodimo bol. Jednostavno bi se takmičili. Na Bijelij Lijesci je bio ranjen nekoliko puta. Jedna od ozljeda je bila dosta teška. Ležao je za stijenom iza mene pošto ranjene nismo mogli izvuć s prve linije.
Izvukao je iz njedara plavi ronhil, zapalili smo a on se smješkao.
-Mislim da me nakon ove današnje bitke više ne možeš stići, rekao je uz osmjeh i pokazivao ožiljke na glavi, leđima, pored teške ozljede na nozi. Iako je borba bila skoro prsa u prsa strašna i nama koji smo još bili pokretni nisam uhvatio ni trun straha u njegovim očima u tim trenucima a takav je bio i u svim drugim, mada je rijetkost bila da ga u jeku borbe možeš gledati u oči, zato što je po pravilu bio među prvima koji su jurišali na neprijatelja.

Nisam ga volio samo ja, niti je on samo mene volio. Sumnjam da je postojao iko da nije volio Čupu a i on je imao osmjeha i ljubavi za sve normalne insane.

Kada bi govorili o smrti zamišljali smo da ćemo biti blizu jedan drugoga. Zakleli smo se da se nećemo ostaviti jedan drugoga šta god da se desi i ratovali skoro bez straha.
Nakon operacije Kiser otišao sam da završim 4. razred Medrese. Po prvi put tokom rata nisam učestovao u akcijama naše brigade. Šetao sam mirnom Ferhadijom kada sam susreo Adnana. Valjda ga je čudila moja radost kad sam ga ugledao pa reče: Vjerovatno ne znaš?
Nisam znao. Šta?
Čupo je pao kao šehid 24.novembra 1994.godine u borbama u Bjelimićima.
Osjetio sam se tad kao izdajnik. Koliko god bila važna škola, pomislio sam da sam izdao sve one prethodne godine rata.
Nikada ja vama neću uspjeti objasniti dragi profesori šta znači ne biti tamo gdje si se zakleo da ćeš biti. To jednostavno ne piše u knjigama.

Danas često, uz kahvu, kod Gondže, slušam od Nedžada koji je tad bio pored njega, kako je šehadetio rahmetli Čupo.

Zlatni ljiljan pored njegovog imena je najmanje što je ovo društvo moglo dati herojima poput njega.

Brali smo cvijeće na ledinama Bosne
skidali paučinu s njenih prozora
brojali zvijezde kroz krošnje nezrelih trešanja
i brojali rođendane
naše sedamaeste
naše osamnaeste
naše devetnaeste

Allah je sebi uzeo one koje voli!

Ostale su puste dvadesete
dvadeset prve
dvadeset druge...
sve buduće do trena
u Levhi Mahfuzu skrivena...
kad svako će naći
šta je pripremio.

Allah ti brate podario najljepše mjesto u Džennetu i spojio te sa onima koje voliš i koji tebe vole!
Amin!

(Zapisao: Esad Bajić)